Suton umornog ratnika

Autor: Elameri Škrgić

Uvijek najviše pamtimo one koji su vjerovali u nas. Zato ne mogu reći da njega više nema jer bez te snage i moji izgledi su manji. Kad srce prestane kucati, neki umru a neki odu.

Tako je i tetak otišao iz vidokruga. Nije više u fotelji sa podignutom nogom koja boli a služi samo kao bedem zaboravu na metke, ranjavanja, zemlju u ustima, izlazak na oči ucviljenim roditeljima.

Neće Nijo više biti ni u obližnjoj kafani sa naočalama da rješava pravni problem osiromašenog borca, nema ga na namazu, ispred vikendice na Skokovima sa maramom preko čela i džepovima punih petaka kovanica. Za svako dijete po jedna. Sagnuo bi se do njihovih očiju i gledao radost dok ima pruža.

Neće ga biti da gordim hodom unese spokoj i nadu u svaki prostor, da ponire duboko u oči, postavlja prava pitanja, diže tavanice, poučava. 

Hoće li više iko umjeti i htjeti prepoznati neku izvrsnost u svakom pa gurati i srcem navijati da je postigne. Lakoća kojom bi uspjevao nas učiniti privilegovanim i posebnim, posve je rijedak dar. 

I dok ljudi brzo zaboravljaju riječi, sporije dijela, nikada neće zaboraviti kako su se osjećali zbog vas.

Zato, možda više nije u vidokrugu ali ja znam da mi drži sic dok krivudam na dva točka. I da će tiho pustiti. Samo kad bude siguran da se više neću osvrtati.

Ne znam jesi li tako zamišljao suton umornog ratnika kad si mi, žednoj svake ljepote, izrekao tu literarnu sliku s kraja rata negdje na krajiškim kotama ne bili mi misli skrenuo sa straha. Uvijek si znao te prave fore u pravo vrijeme. U glavi mi sjeva blockbuster scena kako tetak, inače heroj, star i njegovan sjedi pred rumenim studentima i priča kako je bilo braniti Bosnu i kako rat ipak nije dobar.

Baš su stisli tog augusta zadnje godine rata. Sa svih strana…s Metle ovi naši za kojima ti srce najviše krvari, znam. S boka Martićevi, od Bihaća valjda neke istočne formacije. Došao si u prostorije radio-stanice u koju si me smjestio godinu prije s objašnjenjem da svako mora dati svoj dopinos odbrani. Tih godina na kraj Bosne takve konstatacije se nisu propitivale. 

Još tetak reko’.

Šake ti se čuvaju uplitanjem, pravdanje curi niz usne, tražiš viši smisao a tutunji odsvakud. Opet pominješ kako se nije smjelo desiti da Braco pogine. Nije se moglo ni spriječiti, mislim. Kaješ se evo sad što si mene doveo na to mjesto. Opasno je. Uvijek je bilo. 

Brine me što nisi obrijan danima. Ne dešava se često. K'o da bi i mene sad malo trebalo biti strah. Al’ nešto me neće. Imam 18 i strah se jednostavno odbija od mene. Kontam da živim ep. 

A tu je i tetak pod velikim leđima, s punom spremom i dvije glavice luka u srednjim džepovima. Tješim tapšanjem. Ako preživimo, velim, makar znam šta ću raditi, studirati…ne bi se sama sjetila. Sviđa mi se.

 Ne znam jesi li se pribojavao da u suton, kad umorni ratnik odloži uniformu i oružje, a ono što je u glavi ostane neodloživo, uz nogu koja to nije ali kravi gordi hod, vjeruje da je lakše upravljati brigadom onda, nego upraviti život i nogu sada.

I opet si nadmašio sebe. Ostalo je žara za grleni dječački smijeh, koji bi šakama čuvao da ne prsne dok bi dolazio pred svoje borce koji nemaju pare za advokate, da napišeš molbu, žalbu,  upišeš nečije djete na fakultet, stipendija, doktor u Sarajevu, papiri…

Ostao si da služiš. Svom narodu i potklocavaš posrnulu državu, i kad su ti obje kćeri s diplomama autobusom otišle da obraduju Njemačku. 

Znam da si otišao vjerujući da ćemo se svi vratiti i živjeti u zemlju za koju si se borio. A onda ćemo okrenuti janje. Znam, da se drugačije se ne bi pustio.

Nije meni neki dan otišao tetak. Bio je i to, al’ samo zato što sam nagovorila tetku da baš njega izabere. Na njegovim ramenima sam bila najveća petogodišnjakinja u gradu, kupovao je najbolje bombone, zabavljao do suza i čvrsto me ubjedio da sam rođena za velike stvari. 

I mnoge druge je.