Zbjegovi, kokoši i Država od Platona

Bio je august ‘95, Okrug Bihać, širi rejon kote Metla, sjedim na terasi nečije napuštene kuće u kojoj je smještena radio-stanica za koju radim. U krilu mi četiri knjige do mene dospjele stalnom razmjenom koju sam dogoovorila sa jednim Apačom. On meni knjige a ja njemu kutiju mlijeka u prahu, kesu makarona il’ šta već dobijem kao platu.

Drvena sam od sedativa koje sam dobila prethodnog dana. Bio je težak taj dan. Ujutro nam je došao I.S. i donio malu drvenu gajbu punu ručnih bombi. Na gajbi se još jednim ćoškom držala papirna naljepnica sa lijepim crtežom mandarina. Dugo do tada nisam vidjela mandarine ni na slici. Uputa je bila jasna. Neprijatelj je stisnuo sa svih strana, ukoliko dođe do proboja sa lijevog boka, zadatak je bombu baciti u radijsku opremu a nama je dato na volju- ili sa opemom ili niz livadu. Taj dio s livadom značio je sve one horor rizike ako te uhvate.

Vojska Milana Martića je bila jako blizu. Mogli smo ih čuti kako dozivaju megafonima. Trebala sam čitati popdnevne vijesti koje sam prikupila noseći uher na obližnje brdo gdje se mogao uhvatiti signal Bh radija i znati za aktivnosti na Špicastoj stijeni duboko u Bosni. Tonac je spustio regler na prvoj rečenici jer nisam mogla reći slovo R. U dvije minute vilica i jezik su otkazali poslušnost i počelo je gušenje. Šok je utopljen u izdašnim dozama intravenoznih bromodijazepama Pošteđena sam posla narednog dana.

Od četiri knjige jedna je Platonova Država. Lijepa, očuvana. Gladim joj korice, nasumično čitam dijelove i ništa ne razumijem. Podno balkona na kom sjedim slijevaju se rijeke ljudi koji bježe prema Cazinu,Bihaću…Ne razumijem ni to zašto prve idu kokoši. Uznemirene,šire krila kao da se nadaju da će ipak poletjeti. Za njima podvijene žene sa punim tačkama. Stvari u njima diskretno pokrivene dekom, sustižu ih oni na traktorima….

Opet je august. Zbjegove iz moje zemlje gledam na ekranu laptopa. Dobar latptop, jasne slike. Otplaćivat ću ga jos 20 mjeseci. U autobusu za Njemačku za koji dan sjediće moja Sabina.

Posljednja «moja» koja odlazi. Rekla mi je da ne tugujem. Da će biti tamo daleko za moju djecu kada jednog dana krenu na studije, da će biti najbolja tetka iz Njemačke a ja evo opet ne znam reći R a i svu sam nadu usput potrošila.

Da slici zbijega ne bi nedostajala kokoš, ja ću Sabina da ti je ispečem jednu domaću i stavim u foliju. Biće ti dosta do Njemačke. Bez tebe neću više imati s kim biti ponekad mlada. Volim te i s tobom ide pola moga srca i cijela kokoš.