Prijedorske razglednice: Bane, sretan nam 1. mart

Autor: Elameri Škrgić Mikulić

Mobitel se oglasio kao loptica koja je pala u vodu…Blop. Pauza…Pa opet jedan za drugim blop, blop. Viber isporučuje poruku. Pogrešnu. Odavno mi Bane nije javio šta zvijezde predviđaju Vagama. Praznina.

Jednostavni print screen horoskopa za Vage nekog od portala bila je nedvojbena poruka da misli na mene. Ako su predviđanja povoljna, i on je sretan, ako nisu nagovara da mlatim sve oko sebe.

Lijepo je kad neko bez razloga misli na tebe. Bane nema razloga. Sreli smo se jednom i vjerovatno više nikada, ali sigurna sam da imam saveznika u jednoj njemačkoj pokrajini gdje Bane svakodnevno lijepi pločice u nečijim kupatilima.

Na autobusnoj stanici u Sarajevu tog decembra kada se izricala presuda Ratku Mladiću u Hagu, bila je večer slična svakoj. Malobrojni putnici u večernje sate zabundani u zimske odore ličili su na uspravljene vreće, mačka se češala o zid, a kroz limena vrata kontejnera/kafića vlasnici su repetirali stomake i cigare, dobacivajući okolo.

Čekam autobus za Prijedor. Sama. Tamo ću stići sat iza ponoći, naći svoj hotel i namijenjeni krevet, malo spavati, a ujutro zorom na glavnoj ulici raditi anketu povodom presude Mladiću. To je meni namijenjeni zadatak u redakcijskoj podjeli.

Ljuta sam k'o puška. Iz nozdrva mi k'o iz čajnika kulja dim. Nije fer. Nisu me smjeli poslati samu. Nije ugodno se raspitivati o ratnim zločinama na ulicama Prijedora novinarima iz Sarajeva, kao što nije ugodno novinarima iz RS-a na ulicama Sarajeva raspitivati se o Kazanima.

Nemam s kim da me bude strah.

Razletila sam se k'o terorista oko busa da razaznam svoje saputnike. Tri muškarca, vozač i ja.

Najs.

Sinulo mi je da nisam ljuta, već da se bojim. Oba nejasna osjećaja preplavio je i ugušio treći – jasan i težak stid. Stid me redakcije, mog ženskog samosažaljenja, straha, posla koji me vodi na ulice Prijedora na dan presude Mladiću da postavljam pitanja na koja znam odgovore.

Jedan saputnik je pijan – u najboljem slučaju. Po mrklom mraku ne skida sunčane naočale. Drugi gleda u mene blago i znatiželjno. Vratim mu mrskom facom. Da sam bila koju godinu mlađa, narugala bih mu se.

Bus je prevelik za ovu ekipu. Rasporedili smo se i krenuli. Znatiželjni se nekoliko puta osvrnuo, ali od mene se odbijala svaka želja za komunikacijom. Oplakala sam malo, obrisala suze rukavom i upalila „preživljavanje mood“.

Bosanske provincije svoj život završavaju s prvim mrakom. Šanse da ću iza ponoći naći taksi na prijedorskoj autobusnoj stanici bile su minimalne. Dakle, bilo bi vrlo pametno da se barem upoznam sa nekim od tih ljudi.

Odluka je pala na znatiželjnog. Izgledao je najpristojnije. Malo sam se istegnula u sjedištu, provrtila se, negodovala zbog previsoke temperature u busu i…Upecao se.

-Jesi iz Prijedora? – bilo je prvo pitanje.

-Nisam. A ti? – velim i odgađam pitati kako se zove.

Jesam, bio u Sarajevu u nekoj ambasadi i vraćam se – smije se i otkriva lijepe zube.

Posramljena sam željom da mi kaže da se zove Adnan, Haris, Almir…

-Ja sam Bane, a ti kako se zoveš?

-Ela, suho uzvratim.

Premjeravam ga, pokušavam mu odrediti godine. Je li ih imao dovoljno u prvoj polovini devedesetih?

-Znaš, mi smo žigosani. Posebno mi Srbi iz Prijedora. Ovo je treća ambasada koja me odbija za useljenje. Tražili su da navedem sve starješine iz jedinica u ratu. Zaboravio sam jednog, i oni misle da muljam i evo…ne daju mi. Žena i djeca su već vani – ispali Bane svoju muku i nastavi detalje o upitama ambasade i njegovim odgovorima i nepravdi…

Bilo je jako vruće u busu. Skidam džemper viška i odlučujem se za iskrenost. Pričam mu kako sam novinarka i kakav me nemili zadatak zapade. Dijelim s njim svoj strah od sutrašnje šetnje i pitanja koja moram postaviti. Bane je iznenađen i zabrinut. Savjetuje mi da se držim glavne gradske ulice. Nada se policijskom obezbjeđenju.

Šutimo.

-Šta si u horoskopu – sljedeće je njegovo pitanje.

-Vaga – odgovaram sretna sam zbog tematskog zaokreta.

I kreće šuplja. O prvim momcima, Halidu Muslimoviću, Njemačkoj, novinarstvu, djeci…Priča mi kako je s prijateljima, prijedorskim dijasporcima posjetio Auschwitz i Dachau i šta je tamo vidio.

Približavamo se Prijedoru.

-Nije ih pobijeno toliko – bez uvoda će Bane.

-Jeste – ne obrazlažem.

-Nije. Ja znam…bile su te Mrđe, radili su grozne stvari…ali oni su htjeli pljačkati.

-Jeste. Toliko je. Svaki ima ime i prezime. Ko hoće, ode do tih kuća pa sazna je li živ, i je li živ ikada bio – kažem tiho a on, čini se, ne sluša.

Stigli smo u Prijedor. Taksija nije bilo. Banetov Golf2 je parkiran na stanici. Nudi mi prevoz. Stišćem ruksak i suzavac u njemu. Prsti su mi bijeli. Ne smijem ući u Golf. Ne smijem ni ostati na stanici. Bane me ohrabruje. Hotel nije daleko.

Prepuštam se. I dalje čvrsto stežem suzavac u džepu ruksaka. Bane jurca pustim ulicama i pokazuje kuda je najsigurnije da se krećem sutra. Udara u ivičnjak. Zbog toga procjenjujem da je uzbuđen i panika me parališe.

Parkira auto ispred hotela. Hitro skoči da mi otvori vrata. Malčice je nadrealna ta scena. Malo zbog pustog Prijedora i a više zbog Golfa2 i njegovih preglomaznih ramena.

Poželio mi je laku noć i više ga nikada nisam vidjela.

Od tada su prošle skoro dvije godine i ni jedna sedmica u kojoj mi se Bane nije javio sa horoskopskom prognozom i ponekom slikom. U galeriji su mi sačuvane fotografije svakog kupatila kojeg je radio u Njemačkoj.

Brinuo se šta me je zapalo kad bila presuda hrvatskoj šestorki.

Poslala sam mu selfie iz Vareša.

Ako se desi, a neću vjerovati, da prođu tri sedmice bez Banetove poruke, ostaću sama.

I više nego sam bila te decembarske noći na sarajevskoj autobusnoj stanici.

I više nego što mogu podnijeti.