PERO GUDELJ: MNOGO SAM RADIO, A MALO ODMARAO

Autor: ELAMERI ŠKRGIĆ-MIKULIĆ 05/11/2015 magazin Azra

Može biti da u svakom vremenu živi po jedan čovjek kao što je Pero Gudelj. Kao mjera, podsjetnik ili svetionik. Možda i nije tako. Ipak nas je zapalo da s njim brojimo decenije pod istim nebom, da mu se divimo i čudimo.

Sva ona opora i gadna ovdašnja skepsa pred njim se rasipa kao riža. Vlasnik je carstva bez ijedne slutnje o nepoštenju. Razmjere i progresije njegovog poslovnog uspjeha lako bi bilo smjestiti u neku njemačku pokrajinu, ali ne i u dolinu Lašve. Koliko bi nas znalo za Vitez, ako nas već tamo putevi ne vode, da nije bilo Pere Gudelja? Vjerovatno onoliko koliko sada zna gdje su Tržačka Raštela u BiH. Vitez je postao svijetla tačka napretka, a u ostalim dijelovima naše zemlje se s nestrpljenjem očekuje širenje FIS-a, jer to znači nova radna mjesta.

Pero je u vremenu ostrašćenom nacionalizmom pokazao sasvim posebnu eleganciju u prevazilaženju ponora između Bošnjaka i Hrvata, kakav je 1995. godinu dočekao u srednjoj Bosni. S njim je bilo tako prirodno nastaviti živjeti na svojoj zemlji, sa svojim komšijama, lizati rane i vjerovati. Bez parola i velikih riječi.

Izostala je i pomodnost. Brendirane obijesti, skupe igračke, zabave, destinacije …cijeli taj ram za sliku uspješnog današnjeg biznismena, s njim nemaju nikakve veze. Njegovo mirenje sa sobom i cijelim svijetom biva kad razvuče harmoniku i osmijeh, pa zapjeva: „Harmoniko moja, suzom nakvašena…”

I onda, jednog dana vijest u novinama da je Pero Gudelj pronađen u šumi bez svijesti, s pištoljem u ruci. Htio je sebi oduzeti život. Zašto? Zbog ljubavi. Ostavila ga je draga i njemu sve bogastvo koje ima (i koje u pravilu znači i izvrstan izbor žena raspoloženih za ljubav, vezu…), nisu značili ništa.

Zbog svega toga, silno sam ga željela upoznati. Ne dešava se često da novinari s 15 godina staža gore od želje da upoznaju nekog. Meni se ta želja ispostavila od životne važnosti. U ovom vitezu ljubavi natiskalo se dobrote što nije uspjelo stati u pola Bosne… htjela sam vidjeti te oči. Zbog te želje sam preskakala straže, slala pisma rukom napisana  i još stotine čuda koje su Peri bile dokaz poduzetnog duha i dovoljno simpatične da dopusti da mu se približim.

I u petak prošle sedmice u kasnim popodnevnim satima putovali smo u Fojnicu. On nas je strpljivo čekao u Kamin sali. Spremio nam je i darove i kolače. Sjeli smo jedno nasuprot drugog. I opet sam ostala zatečena. Ljudi njegovog poslovnog kalibra najčešće imaju onaj nemiran pogled. Onaj koji brzo prelazi preko lica i vraća se negdje na rubove sobe. Pero očima duboko ponire u osobu s kojom sjedi. Najprije sam ga pitala kako je?

– Osjećam se jako dobro i zbilja napredujem svaki dan. Prezadovoljan sam tretmanom u Fojnici.

Po izlasku iz KC Koševo najavljivano je da ćete na rehabilitaciju u Krapinu, ali Pero se ipak odlučio za Fojnicu, koji su razlozi?

– Jedan razlog je što je Fojnica blizu Sarajevu. Razmišljao sam, ako mi bude trebala neka intervencija, blizu sam sarajevskim ljekarima, u koje imam apsolutno povjerenje. A drugo… treba biti patriot. Prijatelji kojima vjerujem, rekli su da ove banje nisu ništa lošije od onih u Krapini. Naprotiv.

Svakodnevno Vam dolaze prijatelji, uposlenici FIS-a iz raznih dijelova zemlje, rodbina i djeca. Umaraju li Vas posjete?

– Ne, naprotiv. Potrebno mi je da razgovaram, da uposlim mozak, osvježim sjećanje. Kasnije bolje spavam.

Znači li to da Vam je inače teško zaspati? O čemu mislite u tim trenucima dok Vas san ne ulovi?

– Kajem se. Najmanje 200 puta sam se pokajao zbog ovog što sam sebi napravio. Nisam trebao. Ima izbora u životu. Ovo mi je došlo spontano, poslije razvoda braka. Žena je tražila da se razvedemo. Otišla je s drugim i to mi je teško palo. Ušao sam u neki tunel . Mračan. Nisam vidio svjetlo, izlaz. S djecom imam jako dobre odnose, ali nedostaje im majka. Patio sam, pao u depresiju. Shvatio sam svoje stanje i liječio se u Biloj, Zagrebu. Ipak, noći su bile najteže. Bez kraja i odgovora. Poželio sam umrijeti, oduzeti sebi život.

Sada mi govore kako Bog to nije dao. Kako su ostala nedovršena posla. Imam tri hiljade uposlenih, trebam svojoj djeci, narodu… I tako… zahvaljujući doktorima u Sarajevu, prva operacija je izvanredno prošla, brzo sam došao sebi, mozak mi radi, ali mi je potrebno još fizičkog oporavka.

Zasigurno jedna od najdirljivijih priča posljednje desetljeće ili više kod nas je bila ona u kojoj nekoliko hiljada ljudi nakon pobjede naše kadetske reprezentacije u košarci u Titovoj ulicu skandira Vaše ime i Vi se nekoliko sati nakon toga budite iz uvijek neizvjesne kome.

– Da, gledao sam taj snimak. Pokazivala su mi djeca s mobitela. Šta da Vam kažem? Mene je sve to zadužilo, obavezalo da se što prije oporavim i budem onaj stari Pero Gudelj.

Kažete da ste prepoznali da Vas muči depresija i da ste se obratili ljekarima.

– Tako je. osim toga, pregledom je ustanovljeno da bih trebao liječiti i štitinu žlijezdu, što evo do danas zanemarujem.

 Nakon izlaska s Koševa rekli ste da razmišljate o svom djetinjstvu.

– Naravno da mi se vraćaju te slike. Imao sam sretno djetinjstvo. Trudio sam se na svakom polju. Trenirao, bildao mišiće, bio izuzetno snažan i jak. O tome sam mislio. Kako je preda mnom bio dobar komad života kojeg sam sebi htio oduzeti. Planiram opet vježbati, dizati tegove, vratit ću se na selo da živim. Tamo gdje sam živio, imam lijepu kuću. Prije toga ispred mene je još estetska operacija na glavi, za koju se nadam da će jednako uspješno proći.

 Vaša starija kćerka studira u Sarajevu, je li tako?

– Da, ona je na studiju ekonomije, a blizanci su u srednoj školi. O njima svakodnevno brine moja rodica. Majka ih, nažalost, ne posjećuje često, to me rastužuje. Ipak, ne smatram ja nju lošom. Za sve krivim Hrvoja Kraljevića iz Kreševa, koji je svojevremeno bio jedan od direktora u FIS-u. Upitno je zašto je i došao u FIS. Za sve ovo vrijeme moja bivša supruga me posjetila tek dva puta. Siguran sam da je on sprečava u tome.