JEDNA LJUBAVNA

Autor: ELAMERI ŠKRGIĆ-MIKULIĆ 11/09/2013 magazin Azra

S prvim školskim danima veliki šareni karavan naše dijaspore zamiče iza zidina Beča. Punu dušu i prazne novčanike unijet će u namirisane i cvijećem ukrašene zapadnjačke haustore s ohrabrujućom mišlju da su dobro prošli.
U posljednjem automobilu krenuo je i Dino – moj drug oduvijek. On nije dobro prošao ovog puta.

Pričala sam vam o momčini s diplomom medicinskog fakulteta kojem je manje poniženje bilo nositi tute na AKH klinici od nošenja papira na biro za nezaposlene u svojoj domovini. Vrijeme tuta je prošlo, Dino je odavno u bijelom mantilu sa stetoskopom na vratu.

Došao je da se pozdravimo, i to radi svaki put kad odlazi. Ruke u džepovima, izbjegavanje pogleda i šutnja nepostojećeg kamenčića na trotoaru bili su jasan znak da nešto nije uredu.

– Imaš li vremena za kafu – upita i najzad me pogleda… tragično. Na mjestu očiju bile su dvije rane – krvave i podbuhle. Za njega sam uvijek imala vremena i pitanje je bilo glupo.

Obližnja kafana, sto u ćošku, Sade u CD playeru, dosadna muha, mrzovoljni konobar, on i ja jedno naspram drugoga i monolog je počeo.

Sjeća se on, kaže, svoje prve ljubavi. Mirisala je na maline tako intenzivno da taj miris može dozvati i usred zime. Uspio ju je poljubiti jednom u svlačionici fiskulturne sale, liznuo je po vratu, uplašio se njenih mokrih gaćica i pobjegao. Ona se kasnije udala, a on je došao na fakultet. Poslije je ljubio pohotnu studenticu iz Vareša, koja ga je naučila svemu što jedan odrasli muškarac mora znati.

Divio se s koliko nehaja ona gazi kroz život. Niko i ništa osim njenih želja nije bilo važno. Naprosto – mogla je sama. Mislio je, kaže, da ako bude dovoljno s njom i njega će zaraziti tom nekom vučijom snagom. Ostavio ju je uz obrazloženje da nosi mali broj grudnjaka, a momci iz naselja Harman su ga učili da su takve cure zločeste i zajedljive. Ipak, i to je bila ljubav. Pohotna i zastrašujuća.

I onda je upoznao Edinu, njegovu sadašnju ženu, i znao je da pripadaju jedno drugome. Isto su rasli, iste filmove gledali, njeni roditelji stanuju nedaleko od njegovih, i imena su im se nekako slagala. Kao kod brata i sestre. A to će kasnije postati i problem.

I Edina je divna, rodila mu je djecu i njene su usne vazda spremne za osmijeh. Prekrasno je s koliko ljubavi za njega se iz majke pretvara u vrelu ljubavnicu, pegla košulje, nalazi opravdanja kad mjesta za opravdanje nema. I cijeli poredak stvari oko njega, bogobojaznost, obziri, majčin zaklinjući pogled na dan vjenčanja uvjeravali su ga da ljubav treba biti jedna i jedina, namijenjena održanju vrste i prihvatanjem okoline u kojoj čovjek kao i svako drugo biće mora skončati. I haman bi ostario u tom uvjerenju da se odnekud iznenada nije pojavila Ona.

– Zaljubio si se – pitam.
– Izgleda – reče on kriv i nesretan.
– Šta ćeš sad? Ostaviti ženu? Ostaviti ljubavnicu?

Već vidim Edinu bijesnu i ogorčenu. Sad će htjeti da smrša, ofarba kosu, kupit će novo rublje na ebay-u… ljubavnica će mu predbacivati kako nije dovoljno muškarac i da će morati konačno da se odluči. Mog je Dinu načeo život. Nepovratno. Pita me za savjet. Nema tu savjeta. Ako može izdržati da mu nakon pet godina djeca govore kako je mamin prijatelj sasvim cool tip, kako odlično borda i ima super muziku u automobilu – može šta hoće. Ako mu se ne sviđa ta ideja – neka joj nađe manu kao onoj iz Vareša.

Uostalom, nema tu romantike kakvu bi pjesnici htjeli.  Za deset, dvadeset godina i Ona, sada, blistava postaje kao sestra. Predvidiva i dosadna. I njena ljubav više nije povlastica, ona se podrazumijeva.

“Uvijek se biva lijep na početku. Pomalo dobar. Pomalo tužan.
Uvijek se biva na ovom svijetu na kraju tuđ, na kraju ružan” (Mika Antić)