I NAKON POČETNIKA…POČETNIK

Autor: ELAMERI ŠKRGIĆ-MIKULIĆ 11/03/2015  magazin Azra

Ništa istinski ne može ispuniti čovjeka kao njegovo… kakvo god postignuće kojem su prethodili sati, dani, mjeseci nekog napora, kuknjave nad manjkom vremena, inteligencije, strpljenja, koncentracije, mučenja, suočavanja s vlastitim limitima i slabostima.

Svaki taj uloženi napor ima jedinstvenu kompoziciju po kojoj se odvija. Samoljubivo oduševljenje zbog vlastite odvažnosti da se upustimo u nešto novo, prve prepreke koje se prolaze na hura, na drugima se zapinje, na trećima preispituje gramaža sivih ćelija u kortexu, slijedi razočarenje, pesimizam, nihilizam, pa misao o odustajanju… i ko tu ne poklekne, slijedi najstrmiji napon gdje  naslućujete da su vaša volja i mogućnosti daleko iznad zadataka koje im zadajete. Uživate u tome.

I nevažno je jeste li završili godinu na studiju, naučili voziti auto, brod, sporazumijevati se na nekom novom jeziku, konačno napravili jestiv beshamel sos, skinuli višak kilograma …samo novo vlastito postignuće je jedino ovlašteno za injektiranje zdravog samopouzdanja otpornog na strahove, geografsko izmještanje, trendove i svekolike ljudske karaktere.

Neki ljudi cijeli život potroše u čekanju bolje prilike i tajminga da se upuste u nove izazove, negdje u tridesetim se pomire s idejom da im fali mladosti, te se strastveno predaju stihiji, nadajući se da će od njihovog života ispasti nešto dobro. Znam i one koji vjeruju da je servirani komfor krajnja tačka ljudskih stremljenja, da je namijenjen privilegovanim, da do njega treba doći, kakogod. I stati. I ležati. Kupovati. Kritikovati. Ismijavati.

Publicist Ivan Ivačković u jednom zanimljivom intervjuu, govoreći o narodima bivše Jugoslavije, rekao je kako u korijenu našeg sunovrata se ne nalazi krivica vlastodržaca, već mentalitet. Jer vlastodršci, ovdje ili bilo gdje, uvijek su proizvod mentaliteta.  Pa naravno! Ako ovu analogiju smjestimo u neki mikrokosmos, dolazimo do zaključka da je u osnovi svih naših nezadovoljstava – nečinjenje. Manjak ili potpuni izostanak poduzetnosti, čekanje i izgovori. Kad se čovjek otrgne iz te hibernacije i vlastite nesigurnosti, otvaraju se neslućene mogućnosti i zeleno svjetlo za skretanje ulijevo…

Ako na cesti vidite crvenu Pandu s najšarmantnijim slovom P na zadnjem staklu, malu ženu koja je toliko primaknuta volanu da za sjedanje pozadi ne treba micati prednje sjedište, koja ponekad umjesto žmigavca upali brisače, ne trubite, zaobiđite je ako žurite, ja se strogo držim saobraćajnih propisa.

Auto mi se,naime, gasi često, posebno na raskrsnicama, kad se silno uzbudim od straha da ću napraviti neki prekršaj. Nisam samo ja kriva, vele znalci, pandica je tinejdžerka, benzinom se poji a i ženskog je roda. Već sam je zavoljela. Odražava moj antikonzumeristički stav, hladni prezir prema statusnim simbolima, retro orijentaciju… Razmišljam da joj nacrtam veliki suncokret na krovu, baš bi bila fora.

Takvi su najbolji za početnike, to kad naučim voziti, sve će mi kasnije biti kao nagrada – uvažila sam sve savjete vrhovnog automobilskog autoriteta – mog muža.

I vozim.

Prethodile su tome godine odgađanja, izgovora, realna strepnja zbog činjenice da mi godine života, da ne kažem obrazovanja, nimalo nisu pomogle da se brže orijentiram koja je lijeva a koja desna strana, umirio me instruktor kada je nakon mog stidljivog priznanja pomno skrivane tajne rekao da nisam jedina. I vozim. Čvrsto držim volan, prsti su mi bijeli, al’ vozim… makar metar od očaja.