Sve što znamo o ljubavi jest da je ljubav sve!

Autor: Elameri Škrgić-Mikulić 08/04/2015  magazin Azra

Možda čak i prije nego jagorčevine aprili će vazda njedriti ljubavi. Učionice će zamirisati na feromone, veliki odmori postati pravi mali manifesti zavođenja, muževi će s pijace donositi prvo poljsko cvijeće, sabirat će se, oduzimati, dodavati, podvlačiti, kretati, zastajati za posljednji pogled u ogledalo.

I u svakodnevne razgovore na poslu, s prijateljicama uz kafu, doći će neka daleka, zaboravljena, nikad ispričana s najraskošnijim bojama ispisana priča o ljubavi. A ljubav zbilja, možda jedina, ima snagu da našim životima crta konture epa.

Priča o Alenu Muhiću koji je začet silovanjem i koja puni novinske stupce posljednjih sedmica, jedna je od tri hiljade, koliko se procjenjuje da je djece rođeno kao posljedica ovog groznog zločina tokom proteklog rata. Jednu takvu čula sam nekidan. Počinje u jednom istočnobosanskom sokaku, a još traje na dalekom Islandu, gdje danas živi naoko obična petočlana porodica izbjeglica iz Bosne.

Elem, jednog proljeća momak se zaljubio u djevojku i zakleo se sebi da će biti njegova ili ničija. Nije mario za tetke i strine što su se krstile jer će im se “Turkinja” motati po kući, ni što joj je sav miraz u plastičnu kesu stao… Srce ludo samo nju hoće i tačka. Nije bilo govora o prošnji i svadbi, niko porodice sastavio ne bi, on je nju doveo svojoj kući… kako se to nekad radilo.

Sreća nije dugo trajala. Rat je komšije obukao u uniforme, mnogi su uživali s dignutom cijevi tih godina… i tako banuše pred njegov prag. Bol se mogla rezati nožem, kažu oni koji su vidjeli kidanje golobradog momka. Urlikao je, bacao se po podu, čupao kosu s glave… uzalud je bilo sve. Odveli su je tamo gdje su vodili ostale muslimanke. Vratili su mu je nakon nekoliko mjeseci trudnu i načetu. Prva šansa za izlazak iz BiH je iskorištena.

Pričaju da se nikad nije poveo razgovor o tome šta će učiniti s djetetom koje joj je nasilu u utrobu stavljeno. Pričaju, da je držeći rukom stomak, samo ga jednom pogledala molećivo i upitno, pričaju da je on samo kimnuo glavom i više nikad, ama baš nikad nije dao o tome pričati. Zaprijetio je porodici da dijete ne smije saznati istinu i odjezdio sa svojom ljubavi daleko, daleko od Balkana.

Ne prestajem misliti na ovu priču, ovog čovjeka, njegovu ljubav. Poredim je s najmoćnijim osjećajem kojim je mene život podario.

Veličanstvena je ta ljubav. Spokojna i napeta, dostojanstvena i moleća, kompenzirajuća, kompromisna, ljubav zbog onog što je bilo, grlena za ono što je prvo, bojažljiva i prijeteća kad se voli dijete, ljubav prema sebi mlađahnome koju nalaziš u pogledu prijateljice odvajkad.

Čudesna ljubav.

Ljubav je i kad se otima i popravlja majica u dvorištu Gimanzije, i kad ima okus svadbenog kolača, miris porodilišta ili sumnjivog hotela gdje se krade između 12 i dva poslijepodne… sve je to ljubav mahnita i skrušena. Taj magični ples u kom privlačimo i odbijamo, kezimo zube, povlačimo ručnu, taktiziramo mučeći se, brišemo s FB-a, podižemo ramena, stišćemo šake, psujemo, vrtimo se u krug, povlađujemo, ponižavamo se, kajemo i svetimo… smijemo se mokrih obraza. Kako je uzaludan trud kada nas napušta i nosi sa sobom cijeli sadržaj od duše do grla, ostalo minira, za sve koji će doći. Kad očerupamo navike i strah od samoće, hoće li je ostati dovoljno, makar za sjeme. Sve su to muke po ljubavi koje more ubogog čovjeka.

Ipak… sve mi to djeluje kobajagi naspram onog njegovog nijemog kimanja glavom. Velik je to čovjek i silna je ljubav njegova.